Bio je to jedan od najboljih timova u istoriji fudbala. Onaj koji je naterao ser Aleksa Fergusona da drhti (bukvalno, pogledajte snimak) dok traje finale Lige šampiona u kome njegov Mančester junajted nije imao šansu da osvoji trofej. U proleće 2011. prošla je Barselona prva kroz cilj u La ligi, pokorila Evropu, ali joj je malo ranije, u finalu Kupa kralja, doakao Žoze Murinjo. Onih 1:0 u Valensiji, zahvaljujući spretnosti Kristijana Ronalda u produžecima, predstavljali su nagoveštaj šta Posebni može sa Real Madridom i kako da se suprostavi Pepu Gvardioli, koji je imao Lionela Mesija, Ćavija, Inijestu, Busketsa, Danija Alvesa, Pedra, Davida Vilju…
Svaka sila se može ukrotiti. Pre ili kasnije. „Samo“ je potrebno naći način. Murinjo ga je našao. Naredne sezone, kada je počela Primera, Real se razleteo terenom oslonjen na brzinu. Barsa je negovala lepu igru, posed, kontrolu, a prevejani Portugalac je rešio da na takav stil odgovori kontranapadima. Ne samo u El Klasiku, nego generalno. Kraljevski klub je imao takav tim u kome je moć ponavljanja bila impresivna, pa su Ronaldo, Gonsalo Iguain, Anhel di Marija, Marselo, Fabio Koentrao, Mesut Ozil pravili razliku. Znalci i brzanjci. Ishod je bio takav da je u eri najbolje Barselone Real oduvao konkurenciju, osvojio 100 bodova (devet više od Katalonaca), pretrpeo samo dva poraza i postigao 121 gol.
Autorska prava Mozzart / Tekst / Slika / Video /
